Upozorenje: tekst se ne preporučuje mamama koje jako paze šta im deca jedu. Šalim se, ali da, nije mi namera da kažem: evo ovo su jela našeg detinjstva, to smo sve jeli pa nam ništa ne fali. Niti mi je neko platio da reklamiram šećer (al ko zna možda se neko i javi). Cilj mi je isključivo da nas kroz jela vratim u detinjstvo i probudim neka lepa sećanja.
Kada se setim jela našeg detinjstva, odmah mi ide voda na usta. Odrasla u Tomaševcu, malom banatskom selu, jela sam sve ono što Balašević peva u Al’ se nekad dobro jelo, i još ponešto.
Doručak našeg detinjstva
Za fruštuk smo najčešće imali: jaja na oko pečena na masti, mandare, slanine i paradajza, kvašenice, popare, pijace i neizostavne kulje. Možda mislite da nikad niste jeli mandaru, kvašenice ili kulje, ali sigurna sam da jeste, samo što ih zovete drukčije. Pa je tako mandara nešto što liči na cicvaru, kvašenice su moče, pofezne ili prženice, a kulja je kačamak,pura iliti kako piše na kesici: palenta.
Dok sam pisala tekst, pitala sam mame koje jelo ih je najviše podsetilo na detinjstvo i najviše njih napisalo je upravo za palentu. I interesantno, svi u drugoj kombinaciji. Jovani je nana pravila kačamak sa isprženim suvim mesom. Maji maajka kulju sa domaćim kravljim sirom. Ivani baba kačamak sa belim lukom proprženim na maslacu. Ja sam vruću kulju jela sa šećerom, a hladnu sa toplim mlekom.
Ručak našeg detinjstva
Za ručak se uvek spremalo po danima. Četvrtkom obično pasulj sa suvim rebarcima ili kobasicom i slaninom.
Nedeljom OBAVEZNO supe i rinflajša (i sa belim sosom, od mirođije, i sa crvenim, od paradajza, a neretko bude i sa renom, da se deda veseli).
Subotom nasuvo valjuške (ono što neki zovu testo sa krompirom, ali nije to to) ili kisela paradajz čorba s jajima (ne znam što se zvala kisela, uopšte nije kisila).
Ponedeljkom pilav (jer je ostalo mesa od rinflaša).
A ostalim danima može i sve ostalo. Grašak sa piletinom, klot boranija, spanać sa ćuftama ili još češće jajima, slatka kupusa… Baka tim danima nije znala šta da kuva, pa bi obično pitala šta nam se jede. A ako slučajno nekad, a da nas nije pitala, kažemo da nam se nešto jede, recimo krompir sa slaninom i kobasicom iz rerne, rekla bi: jao otkud to da kuvam kad je četvrtak! Naopako!
Večera našeg detinjstva
Za večeru bi se jeli uštipci sa sirom, kiselim mlekom ili pekmezom, savijačice (isto slana i slatka varijanta) i krompir u čakšire (u ljusci pečen u rerni, a potom se oljušti, umoči u mast ili maslac pa u so, a uz to lepo ide i beli luk). Mi deca bismo jeli i hleb nadrobljen u vruće mleko (sa benkom), griz (isto sa benkom ili cimetom) a obradovali bismo se i kad bismo dobili paštetu (svako svoju, i onda uzmeš parčence hleba i močiš). Čista egzotika!
Slatka jela našeg detinjstva, da ne kažemo kolači
Kolača je bilo svakodnevno. Valjda su se naše bake stalno brinule da astal ne bude prazan. Rolat, onaj žuti, sa domaćim pekmezom od kajsija. Šnenokle! A kad smo kod šnenokli, možda da pogledate s decom koju epizodu Metle bez drške? Štrudla s makom. Šmingarice (rendana ludaja iz rerne).
Tegljeno sa jabukom i višnjama: u prevodu pita od kora koje je baka počela da tegli nekoliko sati pre nego što će se ostali ukućani probuditi. SuKlijaš sa cimetom. Nasuvo sa prezlama ili makom (kao rezanci, ali je testo pravljeno ručno). Hleba i pekmeza, od čega god hoćeš, a najčešće kajsija i šljiva. Slatko od jagoda.
Gomboce iliti knedle sa šljivama. Narendana jabuka posuta šećerom, a na kraju popijesš sok koji se iscedio od tih jabuka. DuMst od višanja ili šljiva, koji se u stvari kaže dunst, ali je moja baka uvek govorila sa M, što mu dođe kompot. Naravno, kad bi neko došao i doneo čokoladu ili gumene bombone, nismo se bunili. Naprotiv! Ali ono su nam bili standardni slatkiši. A kad ne bismo imali ništa od tih standardnih slatkiša, da ne kažem kolača, a bratu i meni se jelo nešto slatko, deda je imao keca u rukavu. Uzeo bi parče hleba (belog) i – slušajte sad ovo – pokvasio ga malo vodom (iz česme!) – i pazite sad – posuo šećer (beli!) odozgo! Nikad slađa poslastica!
Reakcija moje dece na slatkiš mog detinjstva
Sad su moja deca mala i jednom nismo imali ama baš ništa slatko u kući a one su iskale, i samo mi je odjednom sinulo da im ponudim nešto od jela našeg detinjstva, ono što sam ja najviše volela. “Jaooo, sad ćete jesti najlepši slatkiš na svetu!”, euforično im saopštavam. Ne znajući šta ih čeka, obradovale su se. Uzimam hleb, stavljam ga pod česmu. Njih dve me gledaju u čudu i viču: “Mama, nemoj da kvasiš hleb, fuuuj”. Uzimam šećer i posipam odozgo. Gala nije htela ni da proba jer je hleb “mokar i grozan”, a Marta je lizala malo šećer i na kraju odustala. Auuu, kako ova deca ne znaju šta je lepo! (Ili pak znaju da ima svašta od slatkiša lepše?!) Da vam ne pričam da nisu htele ni da okuse poparu, a inače uopšte nisu izbirljive.
Deca su ukras sveta: samo u pesmi?!
Ukus koji vraća u detinjstvo
Moj Adamović mi je jednom rekao: “To što ti obožavaš da jedeš uopšte nije toliko ukusno, nego uživaš da jedeš svoje detinjstvo!” I samo mi je sinulo kako je faking u pravu. I ne samo ja, nego svi. Obično se setimo kako smo se osećali kad smo jeli ta jela našeg detinjstva.
Pa se tako Marija seća kako se radovala žumancetu umućenog sa šećerom. Sesa se seća kiflica sa salom (ili u Banatu: salčića). Maja se seća bakinog specijaliteta: popare sa sirom i uprženim prazilukom. Cuca hrskavo pečenog krompira koji je samo njena baba Gena umela tako da ispeče. Marijana kako joj je baka umutila šlag od belanca i u to dodavala žumance i šećer.
Valerija je obožavala krompir ugaće sa kupus ribanjcem. Ivana kao najukus detinjstva pamti mućena žumanca sa kraš ekspresom. Tetka Vesna, koja mi je dala ove fotke za tekst, traži recept za pogačice sa čvarcima odozgo posutim sećerom, koje joj je pravila baka Tika. Dragana se seća proslava Nikoljdana kod babe i dede: šarana iz rerne, slavskog pasulja i salate od crnog luka prelivenog paradajzom iz flaše. Sanja smokvare, kolač koji joj je pravila jedna vrlo draga žena, jednom godišnje i tada bi joj obavezno poslala da jede. Ja sam od svih kolača najviše volela sa bakom da pravim i jedem kifle “na tuluzinu” (u prevodu: stabljika kukuruza).
Stvaranje uspomena
Ne znam kojih jela će se moja deca sećati kada budu porasla. Verovatno će se sećati kako im je deda Pafi vikendom kuvao griz za doručak. I kako im je deda Steva pravio “‘leba, masti i aleve paprike” kad ogladne dok se igraju u dvorištu. Možda će se sećati kako ih je baba Maca jurila po ulici da uzmu koji zalogaj lenje pite s jabukama. Ili kako im je baba Nada pravila vanilice. Verovatno će se im se zauvek urezati u sećanje Teninove palačinke i ujina jaja sa lukom. Moguće da će im uvek te tatine špagete s mora biti najlepše na svetu (iako su moje realno lepše)…
Ali sigurna sam da to ama baš nikakve veze neće imati sa time koliko je to ukusno koliko će im vratiti sećanje na divne i spokojne trenutke. Koji nama, odraslima, fale. I koji će nam zauvek faliti. No, srećom pa uvek možemo da zgotovimo nešto nabrzaka i da se na momente vratimo u neko možda ne bolje vreme, ali vreme kada smo bili ušuškani i bezbrižni.
A vi, šta ćete praviti za večeru?