Nekad mi prosto dođe da budem muškarac. Zbog te njihove da ne kažem prirodne potrebe da budu dobri prema sebi, da ne kažem da udovoljavaju sebi. Za razliku od nas, koje kao da imamo da ne kažem prirodnu želju da se stalno nešto samokritikujemo, da ne kažem da bičujemo sebe.
Preispitujemo
Osuđujemo SEBE.
Pljujemo
Prebacujemo
Prigovaramo SEBI.
Zameramo
Bičujemo se! Da, to je ipak najbolji glagol.
Znam, ima i muškaraca koji to sebi rade. Kao i žena koje to ne rade, i sjajno ako to ne rade. Ali mi koje to sebi radimo – mislim stvarno! Dokle?! I zašto?
Pola ovog teksta sam sanjala. Budila sam se noću sa celim rečenicama. I samo sam sebi ponavljala šta sve moram da napišem (uključujući i ovaj deo o tome kako sam to sanjala).
Naime, inspiraciju da počnem da pišem o ovome o čemu već dugo razmišljam dobila sam pre desetak dana, kada nam se dogodio nemili događaj. Vraćali smo se porodično iz Vrdnika, jurili na dečji rođus i nekoliiko stotina metara nakon što smo sipali gorivo, tu iza Kamenice a na početku Ribnjaka, kola krenu da štucaju.
“Jao, verovatno si sipao benzin umesto dizela.”
Proverim na računu.
Jeste. Sipao je benzin u našeg dizelaša.
Slučajno, normalno.
“Pa dobro, šta sad…” izgovaram puna podrške.
Adamović se malo nervirao što slobodan dan troši na čekanje šlep službe (moram da pohvalim Atlas jer nam već drugi put pružaju fantastičnu pomoć na putu), deca plakala što neće stići kod Kjare na rođendan a ja se mislim: jaoooj srećom pa nisam ja.
Sipala.
Pogrešila.
Zabrljala.
Zgrešila.
Upropastila dan.
Jer već čujem sebe: KAAAAKO si MOGLA SMELA da sipaš POGREŠNO gorivo? Ćurko! Kako nisi gledala? Ćurko! Pa moralo je pisati! Ćurko! Naravno da je pisalo. Ćurko! Gde ti je bila pamet? Ćurko! I ne, nisam pisala stalno ćurko zato što mi nedostaje kreativnosti da kritikujem sebe, već su epiteti kojima bih častila sebe toliko neprimereni za sajt da sam odlučila da vam prepustim da odaberete sami. I opet ne bi bili toliko sočni kao moji, verujte.
Poznato?
Potpuno je neverovatno kako umemo da budemo blage prema drugima. Kako umemo da utešimo druge. Koliko smo pune razumevanja za druge. A prema sebi… Znate već.
E sad, hajde da pričamo o nečemu što možda ne znate.
To kad se tako ponašamo prema sebi znači da nemamo dovoljno SAMOSAOSEĆAJNOSTI. (Naučila mene Žana na Mama klubu.)
Da. Saosećamo s drugima, ali ne i sa sobom.
Najveći ekspert u polju samosaosećajnosti je Kristin Nef (žena, samokažem), koja je kumovala ovom nazivu i posvetila svoju karijeru ovoj temi. Elem, na njenom sajtu možete naći mnogo korisnih vežbi. Jer da, samosaosećajnost se vežba! I uči.
Pazite, lako je biti dobar prema sebi kada nešto manje zabrljate, kad nešto nije važno. Ali kad dođe do onoga da zeznete nešto što vam je baš važno, šta onda?
Da li umete da kažete: pa dobro, dešava se, jeste baš sam zeznula stvar, ali dobro?
Ja ne umem. To jest nisam umela. Sad kako kad. Učim.
Najteže mi ide onaj deo s decom. Kad prekorevam sebe kao mamu. Znam da nijedna mama nije savršena, kao i da mama ne može uvek znati najbolje za svoje dete, ali ne mogu baš sebi lako da oprostim neke greške. Nebitno da li je u pitanju to što ponekad viknem kad poludim, ili što im pretim da neće ići kod drugarice ako se ne smire, jer znam da sam mogla bolje (o perfekcionizmu neki drugi put). Ili to što sam zaboravila nekad da ih odvedem na rođendan.
Praktikujem nešto od stvari koje Kristin Nef predlaže.
Na primer, jedna od vežbi koja mi je baš pomogla jeste da se zamislim u situaciji u kojoj sam bez veze odreagovala ili nešto baš pogrešila (donedavno neoprostivo) i da onda zamislim šta bih radila da se to dogodilo mom najboljem prijatelju. Pa sam tako pisala pismo svojoj drugarici. I ono je bilo puno predivnih, toplih reči. Utešnih. Ohrabrujućih. I onda pomislim: koliko bi sjajno bilo da tako i sebi govorim!
I počela sam.
Recimo, skapiram da sam pogrešila i onda umesto pa kako je moglo da ti se desi da pobrkaš ponedeljak i utorak, sad će propustiti pola poni kampa, pomislim: dobro, pogrešila si datum, dešava se, imaš mnogo toga na umu, normalno da ti se dogodi neki propust – svima se dešava.
Ne mogu da nađem parking i, umesto da psujem sebe kako UVEK krećem knap i kasnim umesto da krenem ranije jer TREBALO je da znam da neću imati gde da se parkiram, pomislim: dobro, sledeći put ću definitivno krenuti ranije.
Nakupovala sam gomilu stvari i na kasi skapiram da nisam ponela pamučni ceger a lepo sam odlučila da ne koristim najlonske kese. Dobro, šta sad, zaboravila – zaboravila. Sledeći put ću poneti. Umesto: eto, i sad ćeš vući pet najlonskih kesa namirnica a ovamo pišeš i fališ se po Netu kako ne koristiš “proklete” kese! Dabogda sad srela komšinicu koja te prati i čita. Sad lepo za kaznu da odeš kući, uzmeš pamučni ceger i vratiš se. Peške. Kakav lift! Lift je za one koji koriste pamučne torbe!
Kapirate!
Tako da mislim da moramo treba da vežbamo da budemo blage prema sebi. Meni i joga sa Ejdrijen pomaže. Kad ona priča o samosaosećajnosti ili kada Jelena Pantić piše o ljubavi prema sebi, to deluje tako lako. I ubedljivo.
I znam, deluje lako u teoriji. Ali kada imamo tako dobar cilj, onda mislim da nije problem da poradimo na tome. Da se potrudimo.
Zamislite koliko bismo se osećale bolje kad bismo lakše sebi opraštale.
Manje sebi zamerale.
I zakerale.
I pošto sam već počela da rimujem, vreme je da privedem tekst kraju.
Nadam se da ćete uskoro početi da budete dobre prema sebi. Jer em dajete primer svojoj deci, koja od vas uče kako da se ophode prema sebi, em će vam ovaj život biti lakši i lepši.
Bacite bič
zato što je kič.
Budite prema sebi blage i drage
i videćete kakva će se magija dogoditi.
One thought on “O nedostatku samosaosećajnosti iliti Kako umemo da bičujemo sebe same”