Život bez upotrebe najlonskih kesa: saveti mame Mariane

Iz ugla mame početnice (tj. iz mog ugla)

Kada sam bila mala, ne sećam se da je bilo najlonskih kesa. Stvarno. Barem ne u mom selu. U radnju se nosio ceger ili pamučna torba. Jedino kad odemo u Zrenjanin da se ponovimo (što je bio događaj: jer smo išli pred polazak u školu i možda oko Nove godine), e onda bismo videli poneku, i to veliku, kesu.

Ne znam da li se neko seća, ali: kad idemo nekud na rođendan, onda damo poklon i čekamo da dobijemo nazad ukrasnu kesu. E toliko nije bilo kesa. Sećam se da su deca koja nisu čekala kesu da im vrate bila onako kul. A mi obični smrtnici bismo čekali da slavljenik uzme svoj poklon a onda uredno uzeli kesu (jer nam je mama tako zapovedala) i vratili je kući kako bismo imali za sledeći.

Onda se odjednom ta upotreba kesa nekako otrgla kontroli. Kese (etikete), na sve strane. I nekako zaista je normalno da dobiješ kesu gde god da pazariš. Osim u DM-u, koji od starta nije delio kese šakom i kapom.

A onda nekako, opet odjednom, barem u Novom Sadu, počele su da se naplaćuju kese!. Zamislite. Ne svuda, ali kod nas u kraju, u Kupi i Idi, počeli su.

I delili su pamučne cegere prve nedelje kako bi objasnili ljudima zašto to rade i podstakli ih da, kad krenu u radnju, ponesu taj svoj pamučni ceger i u njega potrpaju stvari.

I to je sasvim okej. Kada znate da te najlonske kese zaista štete okolini i kada skontate da zaista nema potrebe da svaki put uzimate novu kesu, ako imate tu svoju.

Ali! Neverovatno je koliko se ljudi pobunilo. Neki ljudi su vraćali stvari. Gomilu. Jer IZ PRINCIPA neće da plate dva dinara kesu. (Pri tome ne kapirajući da nije poenta da se ta kesa plati, nego da se ne kupi i ne upotrebi)

Pazite, dva dinara nije neka para, više je onako simbolično da ne bude baš kao da dele šakom i kapom, nego kao: ako hoćeš, a ti je pazari, kao i sve druge stvari u radnji. Ali…

(Opet) Neverovatno koliko ljude boli uvo. Jedni su, kao što rekoh, besni i pre će ići u drugu radnju, koja deli kese, jer “kako ih nije sramota kese da naplaćuju”.

Drugi su ravnodušni, i čak je jedan tip na kasi dao pet dinara za jednu kesu i rekao: evo neka ostane kusur da sledeći put uzmem za dž. Na šta mu je prodavačica vratila tri i rekla da će ipak i sledeći put morati da plati. Na šta se on nasmejao, jer ga boli uvo (da ne kažem da mu zvone jaja) što će pljunuti koji dinar više za kesu.

A treći su onako veseli što se pokrenula ta akcija i raspoloženi su da učestvuju u tome da se kese ne koriste. Pogađate, jedna od njih sam i ja. Naravno. Kao i moja Jovana, i njen muž Dušan, koji uče svoju ćerku a moje Marte drugaricu da ponese pamučni ceger kad ide sama da pazari). Kao i moja Ivana, koja nam već sto godina svima trubi kako ne treba da uzimamo te kese, pa moramo da nosimo u rukama ako pri sebi ništa nemamo. Kao i moji roditelji i svekijevci, koji to rade jer su tako navikli. Oduvek su to radili i prosto im je teško da menjaju tu dobru naviku.

Kako se navići

Ne mogu da kažem da sam uvek spremna. Kada namenski idem u radnju, uvek ponesem jedan od sedam-osam cegera koje imam. Priznajem, umem da gledam da se slaže uz garderobu. A kada svratim onako slučajno, desi se da nemam. Pa onda trpam u svoju jadnu torbu. Ili nosim u rukama, kao blizu sam, pa mi sve ispada na putu do kuće. A onda nekad, kad imam previše, uzmem kesu, pravdajući se prodavačici kako uvek nosim, ali sam sad eto zaboravila. Kao da je ona neka ta što sudi: ko je koristio najlonske kese – ići će u pakao, a ko je donosio redovno – ići će u raj.

E sad, u želji da zaista uopšte ne koristim te proklete kese, naišla sam na nekoliko problematičnih situacija. Idem da uzmem sir na pijaci, pa moram uzeti. Izmerim trešnje u marketu, pa moram poneti… A onda sam se setila jedne devojke koja mi je asocijacija za nekorišćenje kesa i odlučila da nju ispitam za te neke “komplikovane” slučajeve. I mnogo me je obradovala što je bila više nego raspoložena da mi odgovori na pitanja.

Iz ugla iskusne mame

Ona se zove Mariana Valtner. Mama je dva dečaka i po meni prava borkinja za očuvanje životne sredine.

Mariana,  hajde nam se ukratko predstavi i kaži nam od kada ne koristiš kese, odnosno kada ti se rodila želja da povedeš računa o tome.

Foto: Igor Bovdiš

Ja sam majka dva dečaka koja voli prirodu i obožava da sadi biljke i da ih gleda kako rastu. Odrasla sam u porodici koja je oduvek selektovala smeće, doduše tad još samo na organsko i komunalno jer se plastika u to vreme jako malo koristila. U periodu srednje škole sam svakog leta odlazila u Švajcarsku i tamo sam videla kako kod njih savršeno funkcioniše selektovanje smeća jer je u svakom kvartu bio niz od devet kontejnera i da se sve reciklira.

Kad sam za vreme studiranja počela da živim sa svojim sadašnjim mužem, trudila sam se da imamo što manje smeća ali nisam imala gde da nosim otpad na reciklažu. Što se tiče kesa, baš u to vreme sam shvatila da postoji problem gomilanja kesa u našem stanu jer koliko god da sam se trudila da koristim platnene torbe, uvek su se kese nakupile sa velikih nabavki jer u supermarketima je bilo teško ubediti ljude na vagama da mi ne stavljaju voće i povrće u kese. Od tog trenutka sam krenula da pronalazim načine kako da obavim kupovine – bez ijedne kese.

Pošto živiš u malom mestu, da li te gledaju čudno kada vraćaš kesu ili su se već navikli jer te znaju?

Mnogo manje neko u gradu. U gradu sam na svakakve načine ubeđivala ljude na vagama da mi ne stavljaju u kesu. Uvek su mi objašnjavali da oni moraju da stavljaju sve u kese a meni je bilo strašno da neke sitne stvari poput đumbira stavljam u kesu, pa sam onda naučila sama da koristim vagu i krišom sve sama merila i lepila na proizvode a onda teta na kasi nije mogla ništa da kaže jer je bila gužva. Ali pošto više volim da kupujem na pijaci, imam ljude kod kojih uvek pazarim, i onda pošto sam im stalna mušterija, ne moram svaki put da objašnjavam da stvarno ne želim kesu. Kad smo se vratili iz grada na selo, najpre je trebalo vremena da se ljudi naviknu da ja kupujem bez kese ali sad se već i šale samnom i nude mi kese iz šale.

Jako mi je drago što u najbližem supermarketu imam dobar odnos sa svim prodavcima i voće i povrće poput limuna ili jabuka sama merim na kasi i stavim u ceger a drška od kolica mi bude sva izlepljena od nalepnica sa vage. Sada već svi znaju i simpatično mi je kad dođe neka nova radnica i automatski uzima kesu a starija radnica joj dobaci da ja nikad ne uzimam kese.

Okej kada kupuješ nešto malo u radnji pa poneseš ceger ili dva, ali šta je sa većim nabavkama?

Dok smo išli u velike nabavke nosila sam ogromne torbe od recikliranih flaša i tri-četiri takve bi nam bile dovoljne. Međutim, u poslednje vreme dosta svežih namirnica imam u bašti a kućnu hemiju se trudim da pravim sama, tako da je potreba za velikim nabavkama nestala.

Šta u situaciji kada kupuješ sir ili kajmak na pijaci? Ili borovnice i trešnje? Kako ide to s merenjem?

Za takve stvari nosim svoje kutije. Najbolje je naći svog stalnog prodavca jer onda se nekako zbližiš i nije im čudno, već drugi put znaju. I za mleko imam „svog čoveka“ i dajem mu staklene flaše i u tome mi donosi sveže kozije mleko.

Šta je sa kesama za đubre? Da li njih koristiš ili?

Ono što najviše predstavlja problem kod đubreta jeste organsko đubre, jer curi. Rešenje za to sam videla u Švajcarskoj gde svako domaćinstvo ima kanticu od pet litara i tu stavlja organsko đubre a kanticu prazni u kontejner namenjen za to. Kod nas komunalni otpad još ne selektuje na tom nivou ali vidim da se po kvartovima prave kompostilišta i tu taj otpad može da se odlaže. Dakle pošto ja imam svoj kompostnjak, kese za đubre ne koristim jer sve što stavim u kantu za đubre mogu da prospem u kontejner a da ne moram da vežem u kesu. I pošto selektujemo papir, plastiku, staklo, metal i organsko đubre, nama se kanta za otpad sporo puni.

SUMA SUMARUM

Dakle, bez najlonskih kesa možemo živeti a da nas ne boli glava. Jedino što treba da uradimo jeste da se naviknemo. A dok se navikavamo, ne bi bilo loše da pevušimo.

Jer ko peva – zlo ne misli.

Leave a Reply

Your email address will not be published.