Da li mama stvarno ZNA najbolje za svoje dete

Predlog: tekst čitati uz pesmu Mader nouz best .

Često se majkama nude saveti u vezi sa decom: od unutrašnje nege (šta da im deca jedu, kad i koliko, šta da im daju protiv temperature, kad ne kake, ili pak mnogo kake…) do spoljašnje (čime da bebe kupaju i čime da ih mažu, šta da im obuku i čime da tu odeću peru itd.) pa se onda u razgovoru od savetodavca ili savetoprimca (hm, zanimljiva reč, šteta što ne postoji) čuje da ipak majka zna najbolje za svoje dete. Da li je to zaista tačna izjava? Zna li majka zaista bolje od svih drugih šta je za njeno dete najbolje? Hm.

Kad druga mama ne zna najbolje za svoje dete

I sama sam istu rečenicu koristila, i to često. Dok mi nije devojka koja radi u piceriji dok sam čekala da se pica ispeče ispričala svoju priču. Videla je da dojim bebu u marami i pitala da l’ voli i da jede ko što voli da sisa. Rekla sam da ima samo četiri meseca i da još ne jede. Na to će ona meni: “Jaooo pa moja je sa tri jela griza i keksa i mleka samo tako”. Rekla sam joj da čekam da bude spremna, da ću joj davati da jede kad bude počela da sedi i kad bude izbacila refleks guranja jezikom kad joj se prinese kašičica u usta. Ona me ubeđuje: “Ma možeš da joj zalepiš za nepce, spustiš jezik i zalepiš joj za nepce, znaš kako guta”.

Kulturno joj se zahvalim na savetu, ne želeći da ženi čija je ćerka već peti razred i zdrava-prava držim lekcije o tome kako to baš nije najbolje rešenje.

“Je l’ ti spava noću?” (jao gde me nađe?) “Ne spava, budi se već dva meseca stalno, verovatno su zubi”, promrmljah uz zevanje pošto sam jelte nenaspavana. “Ma nisu zubi, gladna je. Daj detetu da jede. Kad bi joj dala pasulja, znaš kako bi spavala. I moja se tako budila, pa kad je počela da papa, nema više plakanja…” Tu se, srećom, pica već ispekla pa nisam morala da se pravdam više što izgladnjujem dete. Rekla sam samo kao i dotad: svaka mama najbolje zna šta je dobro za njeno dete. I izašla.

I onda sam na putu do kuće razmišljala koliko nije tačna ta rečenica. (O bože), možda ja najbolje znam šta je najbolje za moju bebu, ali ona sigurno ne zna šta je najbolje za njenu bebu. Da daje pasulj detetu od tri meseca?! Prosto sam je svrstala u ne baš bistre mame i bila sam srećna zbog nje što joj je dete odraslo bez posledica.

Kad ja ne znam najbolje za svoje dete

Onda sam jednom prilikom šetala sa svojom ćerkom u ustoj toj marami i jedna mama mi je skrenula pažnju na to da mi beba baš nije dobro nameštena. Da ne bi trebalo da je nosim ka napred. Da je mala i da nije dobro za njenu kičmu da joj tako noge vise i da treba ubuduće da je nosim okrenutu ka sebi. Pa nosila bih ja nju da ne plače u tom polozaju. “Ali buni se kad je okrenem ka sebi, ona bi da ragleda svet, i srećna je okrenuta ka napred”.

Iako je ta mama bila fizioterapeut, nekako sam ja svojom tvrdoglavošću (ne želeći da priznam sebi da nisam u pravu i verujući da radim tako da bih usrećila svoju bebu) uspela sebe da ubedim da JA najbolje znam šta je dobro za MOJU bebu. I nastavila sam tako da je nosam. Naletela sam posle toga na mnogo tekstova o tome zašto je loš taj položaj, naletela sam na priče mama dece koja su imala posledice takvog nosanja.

Sada sam ja mama koja ne zna najbolje, ja sam kao mama koja je kljukala bebu od tri meseca pasuljem, a neka druga mama je znala bolje od mene. Srećom, pa sam ja neko ko nije nabeđen (više). Ne mislim da znam najbolje. Mislim da im ja želim najbolje.

Evo došli smo do onoga što hoću da kažem: da je mama ta koja detetu ŽELI najbolje, ali to ne znači i da ZNA najbolje.

Ja sam želela da moje dete bude zadovoljno, i mislila sam da radim najbolje za njega. Ona mama želela je da njeno dete bude sito i da bolje spava i uradila je najbolje što je umela za njega. Ali definitivno nije uradila najbolje za njega. Kao što ni ja nisam za svoje. .

“Ništa mu ne fali”

Oprašta nam se jer su nam deca zdrava i prava. A onda je to lako. Koliko puta smo samo čule rečenice: “Ja sam svojoj ćerki davala kravlje mleko od druge nedelje i ništa joj nije”, “Ja sam i jednom i drugom sinu davala smoki sa šest meseci i šta im fali?”, “Ja sam detetu skidala temperaturu pelenom natopljenom rakijom, bolje to nego nekim lekom”… Ima ih bezbroj, da ne dužim, shvatili ste poentu. Ovde je akcenat na onome: ništa im nije, zdravi su (fala bogu). I jesu, srećom, u najvećem broju slučajeva.

Prežive. A zamislite da je ta beba kojoj je samo dve nedelje posle rođenja dato kravlje mleko zaradila oštećenje bubrega ili ekcem ili anemiju, bilo šta. Da joj pozli ko onoj bebi onomad što su je prevozili vojnim helikopterom. Ili da se beba kojoj su skidali temperaturu alkoholom (znam, znam, nama su skidali roditelji pa i mi tako našoj deci i ništa im nije) otruje ko onomad što se desilo u Japanu.

Mama ne može znati najbolje za svoje dete. Ja ne znam. Mame ne znaju. One samo koriste znanje kojim raspolažu da donesu najbolju odluku u datoj situaciji. I što većom količinom znanja raspolažu, donosiće mudrije odluke.

Zato treba da učimo, da čitamo, da saznajemo. Šta ne znamo, da pitamo. Istražujemo. Ako nas mrzi ili nemamo vremena, oslonimo se na nekoga ko je zadužen da o tome zna više. Da, treba da pitamo ono što ne znamo. A ako nam neko i uputi koji savet, ne treba odmah da ga shvatimo kao prosipanje pameti, već da vidimo ima li istine u tome što nam priča. Znam, ljudi umeju da zabadaju nos u tuđa posla, ali ponekad to zaista rade iz najbolje namere i ne bi bilo loše saslušati i naučiti nešto.

I hajde da se okanemo one da svaka mama zna najbolje za svoje dete. Jer istina jeste da im želimo najbolje, kao i da se trudimo da uradimo najbolje što umemo, ali to ne znači da uvek znamo šta je najbolje. Niti uvek mora najbolje. Nekad je dovoljno i samo to što se trudimo.

Valjda.

Ne znam. Šta vi kažete?

Leave a Reply

Your email address will not be published.