Svako ko živi u Novom Sadu zna šta je to Socijalno. I kako je u Socijalnom. Strahovite gužve, svi nervozni. Što bi rekla moja svekrva: tamo svaki dan dolazi ili policija ili Hitna pomoć. Jer ili nekom pozli ili se neko potuče. Ludnica.
I uvek ti fali jedan papir. Uvek! Ne, ne fale ti dva-tri. Jer da ti fali više, onda bi to sve doneo sledeći put i ne bi ti falio nijedan više. Ali ne, fali ti jedan, pa sledeći put drugi, pa sledeći put treći. I zato sve te dane kad dođeš, sretneš iste ljude koji su doneli još taj jedan (nadamo se, poslednji) papir.
(Inače, tako sam skoro prošla pored jedne devojke na ulici i javila joj se i začuđeno se pitala kako to da ona meni nije. Inače se uvek javljam kad nekog odnekud znam, nebitno što ne znam iz koje priče. Znamo se. I tako prebiram odakle je znam: iz srednje – jok, sa igrališta ili vrtića – ne, iz izlaska – ma kakvi (kakvog izlaska? onog mamećeg?). AAAAA iz Socijalnog je znam!!!)
Svako ko živi u Sribiji zna kako je u državnim institucijama. Da ne kažem na šalterima. Jeza vas uhvati kad vam nestane novčanik. Ne zato što je unutra bila cela plata, nego zato što morate da izrađujete novu ličnu kartu, saobraćajnu, zdravstvenu…
Ne nadajte se da ću vas zasmejavati nekom forom u vezi sa redovima, čekanjem i šalterušama. Jer nimalo mi nije do smeha.
Naime, danas sam osmi put (8. put) u poslednjih mesec dana bila u socijalnom. Ne, nisam knjigovođa i nisam to radila za novce, već što sam morala da sredim knjižice. Ne firmi od 50 zaposlenih, već samo svojim članovima porodice. Da. Samo nama.
Svako ko me zna rekao bi da sam prijatna prema drugima. Naročito nepoznatima (prema bliskijima umem da budem i nepravedno neprijatna). Ne vičem (čak ni kada se deru na mene), ne svađam se (čak ni kada mi dođe), ne vređam (čak ni kada me psuju).
Šalteruše
Svako ko me zna rekao bi da umem s ljudima. Nekako mi je ta socijalna inteligencija jača strana (kakav apsurd: SOCIJALNA inteligencija visoka a snalaženje u SOCIJALNOM – neuspešnp). I zaista umem. Sa svima – osim sa ženama na šalterima. Zašto? Jer je reč o posebnoj sorti. Dunja ih je sjajno opisala u videu o balkanskim šalterušama, Naravno, čast izuzecima, da ne kažem izuzetnim ženama koje uspevaju da sa svima nama izađu na kraj a da ne dobiju dijagnozu.
Ne bih trošila reči na opis šalteruše, jer svi znate o čemu pričam. Nije da pišem blog na engleskom pa da objašnjavam taj fenomen strancima. Trošiću reči na opis svog čekićanja u redu sa detetom. Ne da vas nečemu naučim. Nije da morate da zažmurite i zamislite kako bi to izgledalo. Jer sve o čekanju s decom znate. Nego, onako, da čujete kako nam je bilo. Prosto jer niste bili s nama pa ne znate.
Uzela ja dete za ruku (Martu. Gala je bila u školi) i krenula u Socijalno. Da sam imala kome da je ostavim, ja bih je ostavila. U startu govorim sebi kako neću da idem preko reda ako neko bude želeo da me pusti. Pošto rizikujem da me neko drugi ispljuje kako sam dovela dete da bih išla preko reda. Kako NEĆU da se nerviram što će me opet vratiti (već četvrti put). Kako NEĆU da se nerviram! Kao što rekoh.
Objasnim Marti da ćemo imati vremena da se zezamo ispred.
-Vidi, sad ćemo lepo uzeti jedan broj. Pritisneš ovde. Ajde pritisni. Tako. I sad lepo uzmemo taj papirić i čuvamo ga (ko oči u glavi!). Idemo lepo napolje da trčkaraš.
Ispred je parking i nema gde da trčkara, ali bolje zvuči nego da kažem da ćemo izaći ispred zgrade i cupkati na betonu..
Čekanje
– A koliko još treba da trčkaram? – pita me posle šest krugova od vrata do kante pa do stepenika.
Bojažljivo bacam oko na papir. Samo da ne bude trocifren broj. Samo da ne bude trocifren!!!
Naravno da je trocifren.
– Pa još 127 ljudi. To je malo čudno pretvoriti u vreme. Možda kao dok užinaš u vrtiću, a možda kao kad dođeš u vrtić pa do spavanja (dva i po sata).
-A možemo li da odemo na igralište pa da se vratimo posle?
-Otkud?! MArta. To nikako. To je najveća greška koju možemo napraviti. Jednom sam tako mislila da imam pola saata, i dok sam otišla po kiflu, prošao moj broj. Ne mrdamo se odavde.
– Ali meni je dosadno. I ne mogu toliko da čekam.
– Vidi, Marta, najvažnije u životu u Srbiji je strpljenje. Jer ćeš svuda morati da čekaš. Evo vidiš kako se mama ne nervira što čeka. Navikla sam se. A ti možeš ili da se navikleš ili da se odseliš negde u neku drugu zemlju.
– Ali ja neću da se selim bez tebe i tate.
Vikanje
Da se ne bi dete rasplakalo, otišle smo do pekare po krofnu, Baš 120 i kusur ljudi da odradi šta ima za tih nekoliko minuta – teško. A i u životu treba ponekad i rizikovati.
I posle nekih sat i po čekanja, počinjem Martu da pripremam:
– Vidi, možda će ova teta za šalterom vikati na mene, a ti nemoj da se uplašiš.
– A zašto da viče? Si nešto loše uradila?
– Nisam, nego nekad se ne razumemo, pa onda oni tako viču da ih bolje shvatimo. Ili što su ljuti, isto tako jer ih ne razumemo.
Naravno da je žena vikala kako nju ne zanima moja istorija (a ja pokušala da joj objasnim šta mi treba, ali krenula od početka, da joj bude sve jasno). Pa je onda ona rekla jasno kako njoj treba UVERENJE i ja moram da predam ZAHTEV, ne kod nje, nego na šalter 3.
Ništa, odemo da čekamo na drugom šalteru (za koji ne treba broj!) i i da vam ne pričam sad šta je bilo posle…
Najvažnije: Marta nije bila isprepadana. Razmišljala sam kako je hrabrija od mene. Pomislila sam kako je moguće da je to samo zato što nema potpuni doživaljaj. Naime, ona samo čuje viku. Pošto je niska i ne vidi izraz lica, ne plaši se toliko. Dok sam ja otprilike u fazonu: bože, zašto se ona tako beči na mene, tako je lepo pitam?!
Nadanje
Laknulo mi je što imam još nekoliko godina dok devojčice ne porastu dovoljno da vide tetu. Imam još nekoliko godina da prvo sama prestanem da se bojim, a onda da njih naučim kako da hrabro odu na šalter i ne uznemire se kad neko krene da viče na njih jer nešto ne znaju ili nemaju. Imam još nekoliko godina da ih naučim da se slobodno usprotive i kažu: zašto vi vičete na mene? A da pri tome ne počnu da plaču (kao ja jednom).
Imam još jako malo vremena dok ne porastu i ne počnu same da čekaju u redovima. Sigurna sam da će naučiti da strpljivo čekaju, pošto su već navikle da čekaju na toboganima i ljuljaškama.
Ali nisam sigurna da će naučiti da podnesu to da nešto nije fer ili da nije u redu.
Kao što sam gotovo sigurna da se ja s tim nikad neću pomiriti.
No, da sad ne bih ovako patetično završila tekst, ispričaću vam šta je bilo posle.
Otišle smo na sladoled.