Skoro sve trudnice, pre ili kasnije, počnu da razmišljaju o tome s kim bi mogle da kontaktiraju i obezbede sebi “pristojan” porođaj. Jer čule su, naravno, kako mogu da prođu ako odu na porođaj bez veze.
Da li nas zaista, kada odemo tamo da rodimo bebu, čekaju radnici u belim mantilima koji neće da nas porode ako nemamo nekog koga znamo (ne, neću reći koga častimo da se pravi da nas zna)? NE!
Da li ste ikada čuli da je neka žena otišla u porodilište i da je bila prepuštena sama sebi jer nije ponela kovertu? NE!

A da li ste čuli da su ženu nazvali kravom koja se dernja i koja je na vreme trebalo da skupi noge, a pošto nije, sad nek trpi ? Pa, to već zvuči kao poznata priča… I naravno da ćemo uraditi sve što treba (čitaj platiti koliko god je potrebno) da ne doživimo istu sudbinu).
Kada sam bila neki peti mesec, počeli su da me pitaju je l’ imam nekog u Betaniji. Svekar se ponudio da pozove bivšeg kolege ženu čija kuma je bila babica (naravski, odužićemo joj se). Na šta sam ja vrlo oštro odreagovala rekavši da mi ne treba niko. Razmišljala sam, onako vrlo zdravorazumski, kako ustanova kao što je porodilište postoji da bi porađala žene i nije mi nikako ulazilo u glavu zašto bih ja sada angažovala bilo koga…
Kako sam kao trudnica često posećivala forume, imala sam prilike da saznam zašto se većina žena ipak odluči da nađe vezu za porođaj. Pogađate, u pitanju je strah. Strah da neće dobiti negu kakvu zaslužuju, strah da će ih omalovažavati, strah da će nešto krenuti naopako (mada, veza nije nikakva garancija da će sve ići kao podmazano)… Moje trudne drugarice forumašice su bukvalno pisale kako im ne pada na pamet da uđu u porodilište bez veze, porodilje koje su bile bez veze pisale su kako ih i dan-danas hvata jeza od prolaska pored porodilišta, te nekad idu okolo čak i kad žure nekud, a one koje su imale iole pristojan porođaj pisale su da su ga imale jer su, naravno, platile.
Od početka teksta pokušavam da predstavim to čašćavanje doktora i sestrica kao nešto što je običaj u nas Srba. Kao, eto, častimo vas jer smo doneli bebu na svet (zanemariću to što se umesto bombonjere daju novci, možda da bi onaj koji je počašćen mogao da bira koju felu želi). Kao što na šalteru u Katastru damo sto grama kafe (valjda se bojimo da ne bismo dobili izvod kad bismo došli praznih ruku). Ne, dobili bismo mi i izvod i bebu u ruke, naravno, samo je reč o tome kako bismo ih dobili. I u tom grmu, verujem, leži zec.
Tretman. Hoćemo da nas tretiraju bolje i drukčije nego druge. Obične smrtnike koji neće ili nemaju da plate. A kako tretiraju druge? Užasno. A otkud znamo da druge tretiraju užasno? Rekle nam žene koje su to iskusile. Pa zar da ćute o tome kako se se prema njima ponašali? (Ima mnogo priča na stranici Majke Hrabrosti, ali nipošto ne čitati pre porođaja) I naravno da su pisale i pričale, pa kako i ne bi? Zar da kriju kako su ih tretirali u porodilištu? Ja bih , da je situacija drugačija, da one lepo ćute i tuže ih (ovi tamo dobiju smanjenje plate ili otkaz i to se više ne ponovi).
No, tu već nastaje problem jer su žene posle porođaja preokupirane bebom i ko će se, pored novog divnog bića koje treba upoznati i usput se oporaviti od porođaja, bakćati tužakanjem doktora i sestrica koji su se ponašali bahato prema njima. Pogotovu u zemlji gde je pravosuđe takvo kakvo je i gde je misaona imenica dobiti u nekom kraćem roku (ovom veku?) potvrdu na sudu da nije moralo onako biti. Pa tako to ostane samo priča o tome kako se porodilja provela. Kako? Jako loše. Zašto? Zato što nije imala vezu.

No, kao neko ko se dva puta porađao bez ikakve veze u Betaniji, a pri tome prošao kao obuven po trnju (da ne kažem da mi je bilo kao bubregu u loju), ne mogu a da ne kažem glasno i jasno da se u Betaniji čovek (pardon, žena) može i bez veze poroditi sa osmehom na licu (procitajte dnevnik mog prvog porodjaja). Ne, neću reći da je bilo sve po mom. Daleko od toga da je onako kako bih ja volela. Jjer zašto ležati kad možeš da šetaš? Zašto stimulacija kad se može uživati pod mlazom toplog tuša? Zašto preseći pupčanu vrpcu odmah kad i vrapci znaju da je bolje ostaviti majku i bebu još neko vreme spojene? Zašto staviti bebu na vagu i pod grejač umesto na majčina prsa? I tako dalje, i tako dalje… Ako vas zanimaju ostali protokoli u Betaniji, pročitajte tekst Betanija: nekad i sad.
Ali svakako ni sa vezom ne možete tražiti da se te stvari promene. To je već druga tema. Stoga, raspitajte se kako stvari stoje, pripremite se psihički na njih. Ako ne možeš da ih pobediš, razmisli da li želiš da im se pridružiš ili da odabereš neku drugu opciju za sebe. Možete se poroditi u nekom porodilištu koje ima bolji pristup (priča jedne mame koja se porodila u Pančevu, a evo i iskustva iz Bačke Topole) ili pak kod kuće (evo nekoliko priča).
No, ako ste odlučili da se porodite u takoreći običnom porodilištu, za koje ste čuli tako ružne priče, savetujem vam da umesto što ćete se raspitivati o tome kome i koliko da ubacite koverat u džep, i razmišljati oće li biti tu za vreme porođaja i oće li stići da vas tamo spase (iako realno ni sami ne znate od čega vam spas treba), bolje se psihički pripremite za porodjaj. Naučite da dišete, da budete pribrani, pripremajte se na to da ne idete da se porodite, već da donesete bebu na svet (čim na to počnete da gledate na taj način, biće vam lakše) i što je najvažnije: čitajte lepe priče s porođaja bez veze.
Stoga bih volela bih da čujem pozitivne priče mama koje su bez veze imale lep porođaj. Naslušale smo se milion i jednog ružnog, hajde da pružimo nesigurnim mamama podršku i ubedimo ih da porođaj bez veze ne mora biti bezvezan (lepše bi bilo bezveze, ali pravopis ne dopušta spojedno pisanje).