Udovoljavanje deci i dokle?

Upravo sam spustila slušalicu, a poslednja rečenica koju sam čula bila je: evo samo da vidim s Lolom. Prevrnula sam očima. Eh to udovoljavanje deci. Ne zato što moja drugarica udovoljava svojoj deci a ja ne, nego zato što sam prevrnula oči na sve nas koje se tako “dogovaramo” s decom o svemu.

To je divno. Predivno je što želimo da uslišimo želje svojoj deci i što ih poštujemo. Poštujemo njihovu želju da se vide sa vršnjacima, da idu na rođendane, klizanje, ekskurzije, dobiju ljubimca. I to je za svaku pohvalu. Ali ne mogu a da se ne zapitam: da li smo prešli granicu i stavljamo li njihove želje ispred svojih da ne kažem potreba?

Pre nego što započnem svoju priču, citirala bih Aleksandru Birtu: “Koliko god to surovo zvučalo, istina je da je detetov interes taj koji valja biti važniji od tvog i od svih drugih. I upravo je u njegovom interesu da ponekad prvo zadovoljiš neku svoju trenutnu potrebu pa da posle možeš valjano da mu se posvetiš.”

Popustljivost i udovoljavanje deci

Elem, da se vratimo na situaciju s prevrtanjem očiju. Drugarica je došla s posla preumorna. Bio joj je naporan dan na poslu, smrzla se u povratku i prosto joj se ne pomera s kauča. Ćerka više: a hoću. hoću, hoću kod Marte.

udovoljavanje deci
srušio joj se svet jer “nikad i uvek…”

Hm. Pišem joj poruku da se odmori. Napisala sam joj još i da mi je muka od toga koliko udovoljavamo svojoj deci. A mislim se u sebi: dokle ćemo više da im titramo jajca. Da izvinete. Da, to je tipično za kevu poput mene koja se iscrpljuje do granice kad više ne može a onda pukne. I ljuta je. Na decu. A ponajviše na sebe (mada moram da se pohvalim da mi samosaosećajnost dobro ide u poslednje vreme).

Besna sam što ne umem da postavim jasne granice i što sam popustljiva. Da, priznajem da popuštam i udovoljavam dečjim željama. Pečem palačinke i kad me boli stomak, idem na dečje igralište i kad mi se čita knjiga na kauču, trpim da mi čupaju kosu da bi mi napravile “frizuru”… I sad neko može da kaže: da, to se sve podrazumeva kad si roditelj. Da, podrazumeva se da odgajaš decu najbolje što umeš, hraniš ih i oblačiš, ali i dalje mi to titranje jajca (koristiću ubuduće TJ) nekako zvoni u glavi.

Kada kažem kako mi je muka od TJ, Gala kaže da joj nije jasno zašto to govorim kad ona ni nema jajca. Zna ona vrlo dobro o čemu ja pričam, nego se pravi blesava, kao ne zna tu stilsku figuru. Kad to kažem, mislim na onaj momenat kad mi moja Jovana pošalje poruku: jaoo kako ću sad da objasnim SImoni da se neće družiti s Martom (čitaj između redova: pola dana će joj skakati po glavi). Ili kad mi Sonja javi da Milica ipak neće doći, a ja se smorim jer me čeka ko zna koliko objašnjavanja zašto neće moći da se druže s Milicom.

Ali obećala si

Jer ne samo da ne volimo da rastužimo svoju decu kvarenjem dana  promenom plana, već ne možemo da ih slušamo kako se pekmeze, šize i negoduju što nisu dobila ono što su htela, uz čuvenu rečenicu: ALI OBEĆALA SI!!! Ako niste čitali tekst Deca su ukras sveta samo u pesmi, izvolite.

To udovoljavanje deci u stvarnosti izgleda tako što svakog dana nešto obećavamo a ispada da ništa ama baš nikad ne ispunimo. I verujte mi na reč, skapirala sam: deca obožavaju da nas nateraju da se osećamo krivima. Čak toliko da moramo odmah da nađemo zamenu i nadomestimo im ono što smo im uskratili. A da ne pričamo kako nekad ta zamena bude bolja od prvobitno neispunjene želje, i da i tu ONI profitiraju.

Ne, nije ovo takmičenje. I nije da treba mi da budemo na dobitku a ne oni, nego upravo suprotno. Treba naći neki kompromis da sve strane budu zadovoljne.

Recimo: stara ja bih, iako mi se ne ide na Štrand, uzela bicikl, potrpala ih, stavila ranac na leđa pun svačega i hajmo. Nova ja kaže: ići ćemo drugi dan, hajde sada da vozimo rolere na keju ili ispred zgrade. Ili hajde da ne idemo nikud, možemo da slažemo slagalicu. Ili ne ide mi se nikud i ne slaže mi se slagalica, Aha!

Autentičnost
“jako sam ljuta na tebe jer mi ne daš…”

Da skapiram te stvari pomogla mi je Žana na Mama klubu kada je pričala o autentičnosti. Koliko je fenomenalna stvar kad skapirate da jeste najbitnije biti autentičan, imati u tom trenutku iskrenu, pravu reakciju, a ne onu kakva mislimo da bi trebalo da se prikaže detetu. Tek tad mi je sinulo koliko puta sam glumila miran ton i deca me nisu fermala, koliko puta sam se satima igrala s njima lutkama a nije mi se igralo, koliko puta sam tako neke stvari radila jer bi tako trebalo. I odjednom: bam, autentičnost! Toooo!!! To sam čekala sve vreme roditeljstva. Da se nekako ofrkestim.

 

Koliko deca uče od nas baš kroz naše autentične reakcije, iz tih spontanih otkazivanja susreta, iz rečenica: “Meni se sada ne igra ta igra, meni se sada samo priča”. Ili u MIrinom slučaju: “Ja razumem da ti se sada igra sa Galom i Martom, ali ja sam se baš smrzla i umorila i želim da odremam.” Bez onoga: ići ćemo kasnije možda, ili evo sutra ću odmah pitati Bojanu kad može, ili bez onoga: evo možeš da odgledaš još jedan crtani li oćeš čokoladu? NIsmo uopšte dužne da stalno udovoljavamo dečjim potrebama, da ne kažem da im TJ.

Daš im prst, smažu ti šaku

Jer: ona čuvena tada dolazi daš im mali prst, oni hoće celu šaku. Svakodnevno živim tu poslovicu, a da ne kažem da mi često dođe i da je promenim u daš im mali prst, oni te celu smažu jer se nekad tako osećam.

Naročito u kominikaciji sa starijom i zasad elokventnijom ćerkom: “Ti uopšte ne poštuješ moju potrebu da se družim sa svojom najboljom drugaricom i nikad nemaš razumevanja za mene!” Rečenica izgovorena nakon pitanja da li mogu da se druže posle škole. Pri tome: idu zajedno u razred, druže se od vrtića, sigurno se dva-tri puta nedeljno druže van škole…

Sad bi neko pametan rekao: pa kad si luda pa se pecaš na te njene prozivke. I bio bi u pravu, Mislim nisam ja luda, već visokosenzitivna osoba, koju nekako pogađaju takve reči. Pa se onda preslišavam da li zaista nemam razumevanja, da li sam mogla ipak da joj dopustim… Popustim.

Preispitivanje. Griža savesti. Želja da budem savršena mama. Udovoljavanje deci čini da se osećaš kao da si savršena dobra mama. A svaka dobra mama želi da joj dete bude srećno i zadovoljno.

Drugi list

I onda odjednom dobijem jedno nezadovoljno dete, pardon dva nezahvalna deteta, A toliko sam se trudila da kod njih razvijem osećaj zahvalnosti. Da ne budu večito nezadovoljne. Da više vide stvari koje imaju nego nemaju, i u ovom slučaju da vide da im se toliko pruža spram onoga što im se ne pruža. Ali avaj!

Tako da okrećem drugi list. Za početak prestajem da se potresam kad nešto nije po njihovom. Neko je nekad rekao (žao mi je što ne znam ko, ako neko zna, neka mi kaže) da je određena doza frustracije zdrava za decu,a ja bih jelte da imam zdravu i srećnu decu i evo počinjem da ih frustriram. Za početak dobiće hleb i eurokrem a ne palačinke s eurokremom, kao što sam prvobitno rekla, da ne kažem obećala. A nisam im spremila jer sam morala ovo da sročim. I ne, nije me strah, idem sad u sobu da im kažem.

PS Uspela sam. Deco, može hleba i eurokrema umesto palačinki? DAAA, viču presrećne.

Biće da je eurokrem magični sastojak večere.

 

A vi, da li praktikujete TJ i ako ne, kako vam ide?

One thought on “Udovoljavanje deci i dokle?

  1. Marija

    pozdrav,
    Ja sam došla do istog zaključka, prestala da udovoljavam i da se pretvaram i foliram, pa na silu kao glumim sreću dok se igram ili silim da uradim sve što su zamislili. Iskreno odgovaram šta mi se radi, da li može ili ne, bez prethodnog filtriranja i zamišljanja njihove reakcije, pa prilagođavanja odgovora mogućoj reakciji. Ne, samo kažem: tako i tako, hoću, neću, ne mogu, umorna sam… I primetila sam da oni dobro reaguju na iskrenost/autentičnost. To mi se sviđa. Nisam više svemoćna, super-žena, već sam samo njihova mama, stvarna osoba. I čini mi se da im je to bliskije od super-mame. Oni nekako lakše prihvataju svoje mane, neuspehe, umor, i sl. jer počinju da shvataju da je to normalno tj. da se to stalno dešava. Čini mi se da mame koje stalno udovoljavaju i glume super, svemoćne žene stvaraju kod svoje dece iluziju života iz kataloga/reklame i čini mi se da je onda takvoj deci kasnije teže da se pomire i podnesu neuspeh, razočaranje. U momentu kad nisu u stanju da više izguraju idealnu sliku, pucaju i sve propada.
    Deca treba da znaju i osećaju da su roditelji samo obični ljudi, da su oni sami isto tako obična deca, da nekad nešto bude, nešto ne bude, iz ovih ili onih razloga, u ili van njihove moći i da je to ok i nije kraj sveta, naprotiv.
    Eto, malo sam se raspisala, ali kao visokosenzitivna osoba i mama 3 dece, stalno se preispitujem.

Leave a Reply

Your email address will not be published.